Ne kvari mi dane. Držim ovu toplu sreću kao zvijezdu tinjalicu u dlanu kojeg neću zatvoriti u šaku. Držim svoju razbacanu sobu kao najljepšu haljinu u koju sam odjenula samoću. Udišem prolazne osmjehe muškaraca na mokrim cestama i poglede prepune razumijevanja pred kojima sam dušu svukla. Miris jeftinog kuhanog vina iz kuhinje u kojoj smo krali poljupce kao da ih ne zaslužujemo i pažljivo poredane sitnice na policama. Parfeme, drvene ogrlice i smotuljke papira sa crnomanjastim pjesmama. Pijana sam. Posve zanešena osjećajima jedne žene koja je nekoć davno bila djevojka i hodala uokolo bez torbica i novčanika i svih ostalih ozbiljnih trivija po kojima bi se primjetilo da je ničija. Opijena sam i ne kvari mi slušanje valova na molovima mladosti koja je došla i prošla poput pahuljice maslačka zajedno sa željom koju nisam imala vremena zaželjeti nikada. Šećem se Ilicom u prastarom kaputu boema prema zagrljaju noći i ljeta koja tek imaju doći i svako će biti manje moje od prošloga. Zato, ako ni zbog čega drugoga, ostavi mi par ovih trenutaka u kojima me nije sram mog razvratnog osmjeha i bludnog pogleda prema životu, znanju i svim tajnama čovjeka koje tako oprezno čuvaš od mog umišljaja. Ja sam doma, među svojim kuplerajskim svjetlima i sentimentalnim melodijama, razmišljam kako je život prokleto lijep naslonjena na rame svojih sjećanja. U gustom dimu, daleka, ali sretna. Čista poput nade u bolje sutra, nepobijeđena. Sa olovnim okusom skrivenim pod usnama, smiješim se svim svojim greškama. Slatke su poput Božjeg nektara. Tvrdoglava djevojčura...

Pokušavam dohvatiti misli koje mi bježe na pramenovima ludila kroz glavu. Poput životnih priča one se prikazuju u bljeskovima samo jednog jedinog trenutka i sada shvaćam da dijelim tijelo sa mnogim strancima. Danas je mir, i sunce, i valovi ljube obale u rasprsnuću svoga postojanja. Mala balerinka klizi po melodiji samotnog svjetlucanja života što se opet nanovo rađa i ja ju pratim pogledom pokušavajući se sjetiti tko je uopće bila. Jednom davno. Istina je, da ne znam više ništa što sam mislila da sam nekoć znala, i da sam zaključila da sam oduvijek u biti bila samo nezgrapna djevojčura. Krhkost i nježnost su intrige novoga doba, a ni sa njima se nikada nisam baš dobro nosila. I samu sam sebe razočarala uvidjevši da mi hrabrost niti jedan poraz nije zamaglila. Barem to, ako već nisam pobijedila. Još uvijek nosim izraz gubitnika ispod obrva. I onih dva-tri puta, kada mi se tijelo i lice posve izmjenilo zahvaljujući tim strancima koji su nekada bili ja, sada se čine kao laž naspram ovog što mi se događa. Ono što mora biti učinjeno, i biti će učinjeno, koliko god ja od toga bježala. Promjena je dio života, i slijepa je za raznorazna moljakanja slabića. I djevojčura. Ne želim, toliko toga. Nikoga. Jedino ispunjenje koje sam iskreno ikada osjetila, osjetila sam sama. Daleko od svega što ljudi misle da sam postigla. Daleko od svega što misle da jesam, ili sam bila. Simpatično je sve to skupa. Kako zaključam vrata, oduzmem pažnju svima s kojima sam se ikada borila, i odjednom sam sretna. Znajući uvijek, da sam samo neadekvatna za bilo koju vrstu zajedništva. Jer u meni živi toliko mnogo stranaca, i svi su željni ponovnog upoznavanja... Jesam spomenula da je odnekud u meni danas zasvirala muzika?    :) 

Više ni ne otvaram kuverte koje dolaze na adresu moje polovice kuće. Nisam jedina koja je obdarena providnošću Bogova pa da znam da su samo računi u pitanju. Poštovana gospođo Fikus sa Trepavicama, dospjela dugovanja po našim evidencijama.... bla. Skupo je održavanje statusa 'nigdjezemljanika'. Prevaljujem preko sitnica, ko i svatko drugi, pretpostavljam. Razmišljam o smislu života kao što neki razmišljaju u večeri tog dana. Sad već, sa vrlo malo entuzijazma, i skoro pa nikakvim trudom. Bez naprezanja u usavršavanju uzaludnosti. Ne kupujem hranu, pivu, rakiju, najlonke sa uzorkom ili donje rublje. Haljine me ne privlače. Oprala sam prozore neku večer, doduše. Ne znam čemu kad ne gledam proljeće kroz stakla. Prevaljujem preko gomile sitnica, da. Svakodnevno. I svaki mi se dan čini još više izgubljenim od prethodnog. Ako je to uopće moguće. Jer ako sitnice čine gomilu, kako to da meni uvijek ostaju samo sitnice, a ne mozaik jednog velikog djela. Dobro, ako ne velikog, onda barem vrijednog pamćenja. Barem jedan dan, valjda. Ne čujem više muziku u sebi. Ne osjećam Boga u utrobi. I nisam se dugo zahvalila svemiru na čudnovatnosti vlastitog postojanja. Bila sam kod maserke nakon dvije godine i razmišljala sam koliko se promijenila i da li sam i ja neka razvijenija osoba od one koja sam nekoć bila. 'Dajte mi glasnu tišinu' – rekla je dok mi je razbijala čvorove stresa na leđima, a ja sam shvatila da ne znam više ni što je tišina, ni kako je moguće da bude glasna. Istina je, da sam postala stereotip svjestan svoje kazne, i da se zbog toga kažnjavam još više. U tome sam oduvijek bila majstorica. Da barem drugi ne stare oko mene, ne bi ni shvaćala koliko zaista imam godina. Gospođa Fikus sa Trepavicama. Vrlo, vrlo skupa na svim razinama održavanja. Danas su mi ponudili mjesto direktora. Mora da im je ponestalo divljih životinja tamo odkud dolaze. Pretpostavljam da se radi o majmunima...

Nedostaje mi kako sam nekoć bila sama sa sobom, i sa svima Vama. Na obalama Donegala sigurno se pjesma razbija s neba... Pusa.

Jednom je davno neobična magija rezala zrak kad bi ona prolazila ulicama. Činilo se kao da kapa sa vrškova njenih pramenova, bijelih poput snijega, i struji njenim prstima Malenim i debelim, potpuno neuglednim za jednu djevojčicu. Imala je ogromne oči, nedefinirane boje, i dvije crne sjene oko njih što su ih još jače isticale. Smijala se pomalo sablasno, nadnaravno, poput bića koje nikada nikako nije bilo voljeno, a opet, pažljivo spletene pletenice sa rozim vrpcama govorile su drugačije. Nitko nije znao kako je moguće da je lijepa, jer ništa na njoj samo za sebe nije bilo takvo, i nitko nije razumio, zašto je okružena ljudima, kad je toliko zastrašujuća. Činilo se nekako, da puno priča, sa okusom gorčine kojeg je tako lako prolijevala preko usana kao da se s njime rodila i pogledom u daljine o kojima većina njenih sugovornika nije ni sanjala. Kada je ostajala sama, doduše, od svih putovanja o kojima je sanjala, nikada se nije mogla odlučiti između tuge i bijesa pa je ostajala čučati u sporednim, prljavim ulicama života. Nije žudjela ostati na mjestu, umrijeti, ali je uvijek izazivala smrt i prijetila joj se svojom gordošću. Možda je bila toliko čudna jer ju je odgojila vještica, crno-bijela žena koja ju nikada nije ostavila na miru sa svim neoprostivim greškama, al na kraju krajeva, to nikoga nikada nije bilo briga. Dok je bila lijepa, nekada davno, neobična magija rezala je jezike što su pričali iza njezinih leđa, i vezala ruke nečasnih namjera. Nju samu, nikada nije zaštitila. Godinama nakon, pojedena iznutra, izgrižena i umorna od ležanja sa crvima u pokrajnjim ulicama života, usprkos savjesti što je postala noćna mora, priznala je kako još uvijek u sebi osjeća da život za nju ima drugačiju namjenu od svih ovih koje na sebe preuzela. Veličanstvenu i svijetlu, onkraj svakog pamćenja i sebične namjere čovjeka. Ja sam pak u tom trenutku pomislila da je napokon poludila.

Ipak, neka me neobjašnjiva hladnoća noćas hvata u kostima... Bojim se da je njena.

Mi ne razgovaramo puno. Mi se nabacujemo sa rečenicama koje se u doticaju sa minskim poljima oko nas pretvaraju u oružje masovne destrukcije. Sad je već došlo ono vrijeme u kojem se prisjećam kako smo razgovarali kad smo se sreli. Dugo i slatko. Ja ne pišem o tome kako sam počela šutjeti i kako su suze zamijenile potragu za odgovorima bilo koje vrste. Došlo je do lančane reakcije, negdje, nekako. I ne znam ju zaustaviti drugačije nego da se samo maknem iz žarišta borbe. Iskreno, odavno već ne znam tko se tu s kim i za što bori. Sreća bi bila vrijedna ovog razaranja. Skupili bi se nekako kada bi nakon svega barem jedan od nas mogao pustiti osmjeh na lice. Ali ne ide. Mi ne razgovaramo više. Ostao nam je zagrljaj u kojem je uvijek rečeno više od tisuću riječi. Problem je u tome što se za to trebamo približiti dovoljno, a strah nas je da će u međuvremenu jedan od nas progovoriti. Ja ne trčim za tim da izvršim prisilu i priznanje kako stvari ne valjaju ili baš valjaju, ali poput lopova čekam priliku da to dam do znanja. Ono među nama, što raste i guta sve na svome putu, i nije ljutnja, nego panika. Razočarenje. Gledam ga, i čini mi se da je neosjetljiv na sve boli. Meni se uvijek to čini. Jer sam ja preosjetljiva. I jer se mene uvijek, i na svaki način odbija. Ono čega se najviše bojimo na svijetu, proizvedemo. Ne znam što on vidi kad se okrene prema meni. Voljela bih, da vidi isto ono što vidim i ja. Voljela bih, da želi isto ono što želim i ja. I voljela bih, da me nikada nikako ne povrijedi. Ili da se bar trudi da to ne učini. I u meni čući jedna djevojčica. Od svega mi je najteže doduše, to što se stalno osjećam slomljenom i teškom za podnašanje. Mislim si, kako ne bih trebala biti nekom lekcija, i kako je ne-lijepo od svemira što me nekom stavio na put, a ne ruku pod ruku poput ljubavnika. Mučim se, reći samoj sebi da sam možda i zalutala u beskonačni deja-vu svojih strahova i da ova bitka svakako nema nikakvog smisla i da mi sve te suze sigurno neće donijeti toliko olakšanja koliko sam sposobna sumnje natrpat na leđa. Al onda se sjetim tog zagrljaja i opet se nađem čekati smiraj u rukama što se čine poput doma. Kada ne bi bili tako dobri jedno prema drugome, koliko smo loši zajedno i odvojeno, sve ono što je moje uzela bih sa sobom bez razmišljanja, a njemu bi ostavila njegovo da to traži do beskraja. 'Naše' je ionako san koji se zajedno sanja. Nevolja je što teško odustajem od snova, i ljudi, i ljubavi, i svega onoga što sam prvi put upoznala u toplini tog zagrljaja. Čini mi se da nam je ona zajednička.

********************************************

Ma, u biti, ne znam ja pisati ljubavna pisma. Sve ono 'moje srce žudi za otkucajima tvoga' i 'tvoje su ruke mostovi preko svih ponora' nikada mi nije ležalo pretjerano. Ma, u biti, sva ljubavna pisma koja sam ikada i napisala ponosno trunu u mojim kutijama po raznim podrumima. Nije da nisu nikada poslana, samo sam ih ja uvijek uzimala sa sobom kad god bi odlazila. Naposlijetku, možda sam tada i mislila da ih pišem iz drugih razloga, al pisala sam ih samo sebi i samo zato jer mi je mašta uzela dah pa sam morala. Ako neki dječak iz davnina i ima nešto od mene, sigurno to nisu pisma. Sve ono 'moja je duša obala na kojoj se prelamaju žudnje za tvojim zagrljajem' i 'mjesec noćas nosi toplinu tvoga pogleda' nikada mi iskreno nije bilo posve dostojno života. Ma, u biti, od mene se puno stvari može očekivati, al među njima sigurno nisu ljubavna pisma. Čak ni dva-tri nezgrapno složena stiha u čestitkama. Ne znam ja to, nisam više sposobna. Sve je to ukras, riječ, grč čovjeka koji stvara ne misleći puno na drugoga. S vremenom sam shvatila da 'volim te' i 'slamaš mi srce' odnose sa sobom sve riječi koje će mi ikada više pasti na pamet snagom stvaranja samog svemira i to sam ponavljala. I ponavljala. I ponavljala... Ne pišem ja ljubavna pisma, ali...

Moje srce žudi za otkucajima tvoga. Noćas mi je duša obala na kojoj se prelamaju žudnje za tvojim zagrljajima i rukama što su mostovi preko svih ponora. I boli me, toliko boli, toplina tvoga pogleda što sjaji s lica mjeseca.  

Statistike su pokazale da se djeca iz razorenih i traumatiziranih domova imaju tendenciju dokazivati u akademskom smislu.

Ja ne vjerujem u ljude. Vjerujem u bajke. Navodno. Ne vjerujem toliko ni u sebe samu, niti se zabavljam sa planiranjem unaprijed. Imam sva obilježja mizantropa, a imam i sva obilježja naivca. Možda sam zaista i trebala na teologiju kad su me tamo vidjeli, jer sve odgovore (ako se to mogu nazivati odgovorima) nalazim u duši u sebi. Duša u nama je glas Božji, bahato se usuđujem osjećati. Pa neka. Učinilo mi se noćas dok sam vozila kroz mećavu da mnogi ljudi razgovaraju sa svojim preslikama u koje su obučeni, a ne baš pretjerano često sa dušom. Što nas uče dok smo mladi i prijemljivi? Što nam pokazuju? Greške. Nesavršenosti. Izlike za sve strahove. I glorifikaciju obožavanja samog sebe. To je život, tvrde. Svijet je takav kakav jest. Ljudi su nepouzdani. Sreća je ako se držiš sebe samoga. Brak je iluzija. Djeca su loto. Svi smo mi sjebani. Gdje sam se to ja rodila, jebem ti? Kamo su me sturali?! Da slušam tuče u drugom i trećem braku svoje majke, da ju gledam razbijenu, da se skrivam iza jebenih ormara i ispod jebenih deka dok se nemam više gdje sakriti. Da sa 14 odgajam dijete da i njega ne bi sjebala. Da mi baka cijeli život tupi kako žena nikad ne smije zavoljeti muškarca jer je to njena najveća greška i da mi tata, nakon propasti jedinog braka u kojeg sam gledala kao da je s onog svijeta (i zbog kojeg sam ga voljela jer ga nema) govori da njihove katastrofe ne znače moju. O, imam ja titula. I akademskih i onih drugih. Jebem ti mater i tim titulama. Ljuta sam. Narogušena sam ko sto dikobraza i deset mačaka u veljači plus tri bijesna mačora. Nadala sam se da su sjebani samo moji, a sad me dočekao i ostatak svijeta. I taj mi se svijet konstantno ruga. Jer ne želim bit šopingholičar, jer mi ne cure sline na samoću i plaću od par tisuća eura, jer ne želim, ne želim, da mi dijete bude utjeha (djetetu je to najveća kazna), i jer sebe zovem jednom za jednog. Na glas, bez kompleksa. I ja sam nerealna. Jer imam unovčivih titula, perspektivnih državljanstava, jezika i poslovnih ponuda u obećanoj zemlji zvanoj Europa. Wow. Jebem ti mater i Europi gdje nemam nikoga osim potencijalnog šefa i njegovih ljigavih pomoćnika da mi odmjeravaju dupe dok se naginjem preko stola. Svi se muče. Ljubav je sveti gral za kojim nitko više ne traga. Žene i muškarci kad tad u životu počnu tražit nešto drugo svatko na svojoj strani i uvijek jedan od njih postane treća osoba u priči. (Ljubav da nikom ne treba, ljubav da nije najvažnija, ko tu koga mulja, daj molim vas i onda sam ja nerealna!?) U redu je, ljudi nisu labudovi, kaže George Clooney, nije im namijenjeno ništa više od serijske monogamije kojom drže na životu ono malo vjere u ljubav koja je preostala. Moje ime je Ithiriel Phillia, i ja sam serijalni monogamist. Nazvali su me i serijalnom žderačicom muških nada, i to najbolji među najboljima. I bila sam prasica. Puno puta. To što sam starija i kupujem kreme za bore ne mijenja činjenicu da sada možda nisam ništa drugačija. Žensko sam, da. Poanta je u tome da mi valjda kuca biološki sat i takve sam prirode da sjedim i čekam doma svog oploditelja (tako je i Severina rekla). Sve je to hormonalna stvar, da. Nemam ja tu potrebu ostaviti ožiljak u koži svijeta jer ću rađat djecu. Moj život se preko njih nastavlja. Kretenoidna bljezgarija nedojebanih debila. Svi mi sanjamo da jednog dana urežemo svoje ime u koru drveta života. Ne da bi nas se pamtilo. Nego da bi sami sebi opravdali postojanje. Razlika je već učinjena samim rođenjem i ko masna mrlja se širi svakim udahom kojeg krademo šumama. Učinila sam ja i previše razlike do sada. Moja je kalvarija ta što sam njome zadovoljna. I što ću bit zadovoljna sa svakom slijedećom, kakva god ona bila. Meni je dovoljno poznavati sebe da bih se sebi samoj opravdala. Ja sam skromna i neambiciozna. Prošle su godine kad su me pitali za djecu, vjerojatno ni okolini nisu više bitna. Napravili su mnogo svoje i podijelili sa mnom. Sad me žale. Misle da sam nesretna jer se nisam skrasila, a ne vide da sam upravo to i učinila. I padala je jučer mećava, i ja sam vozila doma, i bilo je osoba kojima sam se javila da sam sretno stigla. Usred noći, totalno začuđena nad viškom njihove brige za nekog tko samo želi biti sam sa svojim mislima. Ja ne želim biti jedna od onih koja je riskirala da bi netko izvuko bolju kartu iz špila i izjavio da je život takav i da nam nije suđeno bit labudovima. Kaj, netko si možda želi tako nešto? Ili da budem nekome nedovoljan razlog za sreću, nego samo uteg na leđima? Da me izbaci iz jebene naprtnjače jer je slab pa su mu pera na krilima u biti utezi? Ili da nešto slično napravim i ja sama? Koji će mi to klinac, da se napokon nekome dam, a jednom sigurno hoću (statistika me dere), ako me jedino u životu čeka još jedno uzdizanje serijalne monogamije na pedijastal? (Pardon, pijedestal.) Ja mrzim serijalnu monogamiju! Ja sam umorna od čekanja da se ljudi nađu i tolerancije njihovih napornih supstituta za individualnost. Meni je muka od dokazivanja da sam posve u krivu što vjerujem u ljubav umjesto međusobnog izdržavanja u ime zajedničkih nekretnina, pokretnina i manjka vjernosti prema sebi samome. I posve sam suprotnog stanja od utučenosti. Ja se samo ne dam više muljat sa raznim pomadama koje su finog mirisa i opojnog djelovanja. Je, super. Sve je kocka u životu. Osim doktorata. Tu će ti se sigurno ostvarit očekivanja. Bit ćeš doktor, barem u krajnjoj instanci puta. Bože, kako su ljudi dosadni sa svojim jebenim trivijama. Nitko više ne gleda one pored sebe i kaže hvala. Samo zato jer svakim danom odabiru bit tu, hvala. Ja sam fakat luda, propast će mi karijera dok se bavim s drugima. Život će me stjerat u normalu, kad tad, i tu me statistika dere, jebi ga.

Na kraju krajeva, sami odabiremo ono što nas definira.

How my days they spin me 'round. And how my thoughts they let me down.

U hipu bolest dolazi. Uvijek je tako. Skriva se u tumorima, migolji praznim satima, ušutkava otupljenim pogledima. Stišće u mišicama i grebe po grlu, spava u borama na čelu i pozdravlja tremerom u rukama. I posvuda te slijedi, poput plašta kojeg puštaš da ti ležerno klizi milujući sjene od kojih bježiš prema suncu. Uvijek jačem i većem od onoga jučer. Uvijek toplijem od onoga kakvim se sjećaš. I moćan si, dok puštaš taj plašt strahova da kliže još niže sa tvojih ramena. Povjerenja prepuštenog neiscrpnim čarolijama uma, a ona sjena iza tebe biva sve tamnijom i tamnijom jer postaješ okosnica kontrasta. Govoriš si, možda, u noćima kad hladnoća zavlada, da si zdjela u kojoj se miješa stvaranje, zlatna sredina između smrti i života, lijevak preko kojeg curi nektar bogova u zemlju smrtnika. Propadljiv i vječan, ono najbolje od oba svijeta. Al istina je, da sve ono od čega bježiš danju, noću postaje utjeha, i iako te ponekad slijedi, dođe vrijeme kad ti nisi više vođa. I bolest, bolest je uvijek prisutna. U hipu ona svlada. I sve tvoje tumore, tremere, grčeve i tupila, dovede pred lice stvaratelja. Na ono isto sunce, za kojeg bi volio da je sada malo slabijeg sjaja... Posve vidljive umu, da iz njih opet nove umišljaje stvara.

Žedna sam. Stalno. Ulijevam u sebe neumjerene količine svačega pa se teško krećem. I oči su mi crvene i peku. Pokvario mi se vid, a ja ustrajno gledam u prejake svjetlosti, mutne riječi i mračne osjećaje. Nosim sa sobom barem tri knjige kuda god me premještaju, i zanemarila sam glas u tišini svoga skrovišta. Najsretnija sam u knjižnicama, nosa zabodenog među stranicama, udisajući prašinu neprisutstva čovjeka. Spavam kada sam budna, a kada ne sanjam, onda sam mrtva umorna. Treba mi još jedna polica, nemam kuda s rukama koliko sam stol zatrpala, i trošim sav mir kojeg sam ukrala na pisanje još jedne teorije kojoj sam pribjegla. Zanimljiva je, interdisciplinarna, i zahtjeva mnogo života od svoga slijedbenika. Reference su poput dijamanata, raštrkane po svijetu, teško dohvatljive i neizbrušenog sjaja. Ja sam na izmaku snaga, ne uspijevam otkriti napitak da mi posluži kao dostojna okrijepa, i tonem u ono središte sebe u kojem počinje svaka oluja. Nemoć me laže da sam bijesna. Bijes vara da sam nemoćna, a ljubav sam popušila za zadnjom kutijom cigareta. Ako već nije došao dan u kojem sam odustala od poigravanja sa granicama svoga uma, neće ni doći, u to sam sigurna. Ja ću uvijek biti zatrpana sa knjigama. Ja ću uvijek biti sitna osim kad me se negdje nekako čita. Na ovu ću krunicu bit posebno ponosna. Samo zato jer mi je toliko uzela.

I ne sviđa mi se što su napravili od knjiga. Klik, dva.

Hm. Očito nisam jedina...