Proklete slike. Ne znam koje su gore; one stare, crno-bijele, polaroidne, žuto-narančaste, potpuno strane i nejasne, koje ne izazivaju ništa u meni osim frustracije, osim bezbroj pitanja i neotkrivenih tajni ne tako romantičnih zbivanja, ili one od prije par godina, sjajne na ekranima, sa svim detaljima jasnim poput prozirnih čaša koje sad glancam kad nazdravljamo godinama. Jer sad je sve tu. Sve što sam naučila željeti kad sam odrasla. Kristal, srebro, zlato, mirisi, svila, kašmir i dim tamjana kroz bakina vrata. Sve je tu. Porculan, satenska posteljina, tepisi iz Nepala, šalovi iz Indije, Pariza, Egipta i Rima, kompjuteri i televizori od najboljih proizvođača, i mobiteli koji pamte bolje od vlasnika. Dizajnerski život nekoć teškog siromaka, djevojčice s plišanim igračkama koja je smatrala da je luksuz kupaona i deka koja je mekana. I da, najgora je ona slika od prije nekoliko dana. Ta je nekako najviše prokleta. Koliko god gledala, koliko god uspoređivala, na njoj je ista ona mala od prije par godina, nemirna i nezadovoljna sa svim što je postigla, samo je sad Gospođa. Prava dama u skladu sa svim svojim šalovima. I vrijeme je za čašu bijelog vina, i pogled na lom svjetla u jezeru zlata. I prvo korisno propušteno popodne uz Arsena Dedića. Jer ipak sam ja jedna gospođa. I ipak me svi oslovljavaju u skladu s mojim godinama, statusom i kostimima. Al ono što nitko, ali baš nitko ne zna, jest tko je točno bila ona osoba koja se provlači preko svih tih zavodljivih slika. I kako se lako uklopila u tišinu i mir svoje duše doma, i kako se smije, plače, strahuje i mašta kao djevojčica. Baš kao djevojčica... Prokleta bila ona slika koja to skriva. Prokleta bila ona, koja pokazuje godine, a ne nadanja. I koja zrači zadovoljstvom, a siromašna je izazovima. Prokleta. Prokleta zrelost, ako nam ne da bit mladima... Čaša se ispila. Slijedi nova.