Statistike su pokazale da se djeca iz razorenih i traumatiziranih domova imaju tendenciju dokazivati u akademskom smislu.

Ja ne vjerujem u ljude. Vjerujem u bajke. Navodno. Ne vjerujem toliko ni u sebe samu, niti se zabavljam sa planiranjem unaprijed. Imam sva obilježja mizantropa, a imam i sva obilježja naivca. Možda sam zaista i trebala na teologiju kad su me tamo vidjeli, jer sve odgovore (ako se to mogu nazivati odgovorima) nalazim u duši u sebi. Duša u nama je glas Božji, bahato se usuđujem osjećati. Pa neka. Učinilo mi se noćas dok sam vozila kroz mećavu da mnogi ljudi razgovaraju sa svojim preslikama u koje su obučeni, a ne baš pretjerano često sa dušom. Što nas uče dok smo mladi i prijemljivi? Što nam pokazuju? Greške. Nesavršenosti. Izlike za sve strahove. I glorifikaciju obožavanja samog sebe. To je život, tvrde. Svijet je takav kakav jest. Ljudi su nepouzdani. Sreća je ako se držiš sebe samoga. Brak je iluzija. Djeca su loto. Svi smo mi sjebani. Gdje sam se to ja rodila, jebem ti? Kamo su me sturali?! Da slušam tuče u drugom i trećem braku svoje majke, da ju gledam razbijenu, da se skrivam iza jebenih ormara i ispod jebenih deka dok se nemam više gdje sakriti. Da sa 14 odgajam dijete da i njega ne bi sjebala. Da mi baka cijeli život tupi kako žena nikad ne smije zavoljeti muškarca jer je to njena najveća greška i da mi tata, nakon propasti jedinog braka u kojeg sam gledala kao da je s onog svijeta (i zbog kojeg sam ga voljela jer ga nema) govori da njihove katastrofe ne znače moju. O, imam ja titula. I akademskih i onih drugih. Jebem ti mater i tim titulama. Ljuta sam. Narogušena sam ko sto dikobraza i deset mačaka u veljači plus tri bijesna mačora. Nadala sam se da su sjebani samo moji, a sad me dočekao i ostatak svijeta. I taj mi se svijet konstantno ruga. Jer ne želim bit šopingholičar, jer mi ne cure sline na samoću i plaću od par tisuća eura, jer ne želim, ne želim, da mi dijete bude utjeha (djetetu je to najveća kazna), i jer sebe zovem jednom za jednog. Na glas, bez kompleksa. I ja sam nerealna. Jer imam unovčivih titula, perspektivnih državljanstava, jezika i poslovnih ponuda u obećanoj zemlji zvanoj Europa. Wow. Jebem ti mater i Europi gdje nemam nikoga osim potencijalnog šefa i njegovih ljigavih pomoćnika da mi odmjeravaju dupe dok se naginjem preko stola. Svi se muče. Ljubav je sveti gral za kojim nitko više ne traga. Žene i muškarci kad tad u životu počnu tražit nešto drugo svatko na svojoj strani i uvijek jedan od njih postane treća osoba u priči. (Ljubav da nikom ne treba, ljubav da nije najvažnija, ko tu koga mulja, daj molim vas i onda sam ja nerealna!?) U redu je, ljudi nisu labudovi, kaže George Clooney, nije im namijenjeno ništa više od serijske monogamije kojom drže na životu ono malo vjere u ljubav koja je preostala. Moje ime je Ithiriel Phillia, i ja sam serijalni monogamist. Nazvali su me i serijalnom žderačicom muških nada, i to najbolji među najboljima. I bila sam prasica. Puno puta. To što sam starija i kupujem kreme za bore ne mijenja činjenicu da sada možda nisam ništa drugačija. Žensko sam, da. Poanta je u tome da mi valjda kuca biološki sat i takve sam prirode da sjedim i čekam doma svog oploditelja (tako je i Severina rekla). Sve je to hormonalna stvar, da. Nemam ja tu potrebu ostaviti ožiljak u koži svijeta jer ću rađat djecu. Moj život se preko njih nastavlja. Kretenoidna bljezgarija nedojebanih debila. Svi mi sanjamo da jednog dana urežemo svoje ime u koru drveta života. Ne da bi nas se pamtilo. Nego da bi sami sebi opravdali postojanje. Razlika je već učinjena samim rođenjem i ko masna mrlja se širi svakim udahom kojeg krademo šumama. Učinila sam ja i previše razlike do sada. Moja je kalvarija ta što sam njome zadovoljna. I što ću bit zadovoljna sa svakom slijedećom, kakva god ona bila. Meni je dovoljno poznavati sebe da bih se sebi samoj opravdala. Ja sam skromna i neambiciozna. Prošle su godine kad su me pitali za djecu, vjerojatno ni okolini nisu više bitna. Napravili su mnogo svoje i podijelili sa mnom. Sad me žale. Misle da sam nesretna jer se nisam skrasila, a ne vide da sam upravo to i učinila. I padala je jučer mećava, i ja sam vozila doma, i bilo je osoba kojima sam se javila da sam sretno stigla. Usred noći, totalno začuđena nad viškom njihove brige za nekog tko samo želi biti sam sa svojim mislima. Ja ne želim biti jedna od onih koja je riskirala da bi netko izvuko bolju kartu iz špila i izjavio da je život takav i da nam nije suđeno bit labudovima. Kaj, netko si možda želi tako nešto? Ili da budem nekome nedovoljan razlog za sreću, nego samo uteg na leđima? Da me izbaci iz jebene naprtnjače jer je slab pa su mu pera na krilima u biti utezi? Ili da nešto slično napravim i ja sama? Koji će mi to klinac, da se napokon nekome dam, a jednom sigurno hoću (statistika me dere), ako me jedino u životu čeka još jedno uzdizanje serijalne monogamije na pedijastal? (Pardon, pijedestal.) Ja mrzim serijalnu monogamiju! Ja sam umorna od čekanja da se ljudi nađu i tolerancije njihovih napornih supstituta za individualnost. Meni je muka od dokazivanja da sam posve u krivu što vjerujem u ljubav umjesto međusobnog izdržavanja u ime zajedničkih nekretnina, pokretnina i manjka vjernosti prema sebi samome. I posve sam suprotnog stanja od utučenosti. Ja se samo ne dam više muljat sa raznim pomadama koje su finog mirisa i opojnog djelovanja. Je, super. Sve je kocka u životu. Osim doktorata. Tu će ti se sigurno ostvarit očekivanja. Bit ćeš doktor, barem u krajnjoj instanci puta. Bože, kako su ljudi dosadni sa svojim jebenim trivijama. Nitko više ne gleda one pored sebe i kaže hvala. Samo zato jer svakim danom odabiru bit tu, hvala. Ja sam fakat luda, propast će mi karijera dok se bavim s drugima. Život će me stjerat u normalu, kad tad, i tu me statistika dere, jebi ga.

Na kraju krajeva, sami odabiremo ono što nas definira.

How my days they spin me 'round. And how my thoughts they let me down.